Prirodna boja je žućkasto prozirna i sjajna. Prozirnost je bolja od polietilena i polipropilena, ali lošija od polistirena. Ovisno o količini aditiva, može se podijeliti na meki i tvrdi polivinil klorid. Mekani proizvodi su fleksibilni i žilavi i osjećaju se ljepljivo. Tvrdoća tvrdih proizvoda veća je od tvrdoće polietilena niske gustoće. Međutim, ako je niži od polipropilena, pri pregibu će doći do izbjeljivanja. Stabilan; ne nagrizaju lako kiseline i lužine; relativno otporan na toplotu.
Polivinil klorid je usporivač plamena (vrijednost usporivanja plamena iznad 40), visoka kemijska otpornost (otporan na koncentriranu solnu kiselinu, 90% sumpornu kiselinu, 60% dušičnu kiselinu i 20% natrij hidroksid), mehaničku čvrstoću i prednosti dobre električne izolacije.
Polivinil klorid ima slabu postojanost na svjetlost i toplinu. Tačka omekšavanja je 80 ° C, a počinje se raspadati na 130 ° C. Bez zagrijavanja stabilizatora, polivinil klorid počinje raspadati na 100 ° C, a brže se razgrađuje iznad 130 ° C. Kada se zagrije, raspada se i oslobađa plin klorovodik (plin klorovodik je otrovan plin) kako bi promijenio boju, od bijele → svijetložute → crvene → smeđe → crne. Ultraljubičaste zrake i kisik na suncu uzrokovat će fotooksidaciju i razgradnju polivinil klorida, što će smanjiti fleksibilnost polivinil klorida i na kraju postati krhko. To je razlog zašto neke PVC plastike s vremenom postaju žute i postaju lomljive.
Ima stabilna fizička i hemijska svojstva, nerastvorljiv u vodi, alkoholu, benzinu, niskim curenjem gasa i vodene pare; na sobnoj temperaturi može izdržati bilo koju koncentraciju klorovodične kiseline, 90% ili manje sumporne kiseline, 50-60% dušične kiseline i 20% ili manje Otopina kaustične sode ima određeni stupanj kemijske otpornosti; prilično je stabilan na soli, ali se može otopiti u organskim otapalima poput etera, ketona, kloriranih alifatskih ugljikovodika i aromatskih ugljikovodika.